O umjetnosti, uspjehu, idolima i prodanim dušama

– Viđaš li ikoga s faksa? – pita me Lonac na terasi kafića nedaleko firme, dok nam konobarica stavlja kavu na stol. – Rijetko, tek nekoliko ljudi je ostalo – kažem mu i pitam ga za njegov krug. – S godinama se to prorijedilo, ali nekako mi je i draže tako – odgovara. Lonca, 33-godišnjeg zagrebačkog muralista i slikara čiji radovi uljepšavaju zidove od Kine, Švicarske i Belgije, Italije i Francuske do SAD-a, i kojeg svi prepoznaju po tom nadimku jer se njime potpisuje od samih početaka svoje karijere, poznajem više od 15 godina. Svaki naš razgovor obavezno se pretvori u raspravu o umjetnosti, radu, nerazumijevanju, ambicijama i planovima. Samo ovaj put je na stolu, osim kave, bio i snimač zvuka jer sam dobila priliku jedan takav razgovor pretočiti u tekst koji čitate i to povodom posljednjeg u nizu murala koji je radio sebi za dušu. Naime, ispred galerije Lauba na zagrebačkom Črnomercu, u sklopu izložbe Nesvrstani, Lonac je naslikao mural naziva “Polupani Lončići”, a cijeli proces rada objavio je na svojim društvenim mrežama. Jedan od prvih kadrova prikazuje ga kako, vječno umrljan bojom, rukama otvara kante i impozantni prazni zid priprema za oslikavanje. Kada ga uhvatite na kavi, tragovi rada uvijek su vidljivi na njegovim prstima jer se malo tvrdoglave boje uvijek negdje zavuče.

– Broj ljudi s kojima se družiš reduciraš s godinama, suziš svoj krug jer jednostavno nemaš kapaciteta biti sa svima blizak – nastavlja priču Lonac pa dodaje: – Pritom sam se malo odmaknuo od hrvatske likovne scene. Svi mi koji se bavimo likovnom umjetnošću smo na neki način osjetljivi i lako uvredljivi, te isto tako zatrovani politikom unutar same scene. Možda je bolje okružiti se ljudima koji ne ovise o određenim institucijama te koji kontinuirano napreduju i stvaraju. Čak ne moraju biti unutar iste branše. Smatram da je bolje biti doma i crtati, nego sjediti na kavi 16 sati i pričati ružno o drugima, što je postala naša kultura – odlučan je.

Već se godinama bori s predrasudama vezano za svoj rad unutar granica Lijepe naše, jer se ulična umjetnost i dalje ne smatra jednako vrijednom kao galerijska… Pritom su mu putovanja po svijetu, oslikavanje sve većih i većih zidova, upoznavanje svojih idola i rad na samom sebi omogućili da otkrije kako svi imaju iste sumnje i dvojbe.

– Super je što na putovanjima upoznaš ljude koji su na sceni preko 15 godina, sve su prošli i od svog hobija zapravo izgradili jednu konkretnu stvar. Ne mogu reći da sam upoznao puno ljudi koji se drže, kada se rukuješ s njima, kao da su bog i batina jer su manje-više to sve šljakeri koji će nakon ovog festivala ići crtati negdje drugdje. A svi oni stalno crtaju. Doslovno žive to. Puno je ljepše kad te takav netko pohvali, krene u konverzaciju s tobom vezano za tehničku izvedbu nekog rada i kada s njima popričaš o nekim strahovima kao što su recimo, promjena tehnike, promjena stila, medija ili jednostavno želja za malo drugačijim izričajem. Jednom kad se profiliraš i afirmiraš, ljudi te stave u kalup i pamte po onome što su vidjeli na internetu ili u novinama pa kada odlučiš nešto promijeniti, to zna doista biti riskantno – objašnjava, svjestan da su ga, iako crta odmalena, tek nedavno počeli svrstavati u širi kontekst svjetske scene ulične umjetnosti, čemu svjedoči i nedavno uvrštavanje na popis 50 najutjecajnijih uličnih umjetnika današnjice belgijskog autora Björna Van Pouckea.

Nakon svega što je do sada iskusio i naučio, zanimalo nas je što bi rekao mlađem sebi, kvartovskom dečku koji je tek zagrebao po površini umjetničkog izražavanja.

– Poručio bih si svakako da puno više radim. Tad sam se trebao manje opterećivati komentarima koji dolaze od ljudi koji se ne bave ovim oblikom umjetnosti. Tako nešto te kao klinca povrijedi i može ti ubiti volju za ikakvim napredovanjem. No, isto tako, to može biti i glavni razlog da konzistentnim radom zapravo pobiješ sve zle komentare. Jako puno ljudi s Akademije je prestalo stvarati jer se nisu uspjeli od toga izolirati. Svakako bih si poručio da svojim stvaralaštvom napravim oklop od nevažnih ljudi koji samo crpe energiju. S druge strane, klinci koji imaju takav stav, kao da su imuni na sve oko sebe, na kraju budu prebalavi pa završe kao Ikarus, prebrzo izgore. Na kraju ispada da moraš proći kroz dosta neugodnih situacija, loših faza, ružnih radova i projekata da bi imao/la stav s pokrićem. Zato bih si savjetovao da crtam i slikam još više.

“Na kraju ispada da moraš proći kroz dosta neugodnih situacija, loših faza, ružnih radova i projekata da bi imao/la stav s pokrićem.”

Kako mu je karijera napredovala, pozabavio se i vlastitim predrasudama kojih, kao ni mnogi, nije bio svjestan, pogotovo kad je riječ o poslu. Jedna od neočekivanih prekretnica bio je odlazak na festival ulične umjetnosti u Blackpool u Velikoj Britaniji.

– Kad sam prvi put išao u Englesku crtati, bio sam na dizalici i radio, a na plaži su svirali dečki iz 2Cellos, koji su tada tek postali poznati. Prva pomisao kad sam čuo svirku bila je “koja komercijala”, ali sam onda stao i promislio: “čekaj, pa ti si isto pozvan na ovaj festival i tu radiš, onda si i ti to isto!”. Čim sam prozvao nekog drugog, shvatio sam da to ne govorim zapravo ja, nego da to iz mene progovara moje okruženje koje me naučilo tako promatrati stvari. Pitao sam se zašto to radim, zašto u startu osuđujem nekoga koga ne poznajem. To je naš mentalitet. Čim netko uspije, što god to značilo, odmah ga prozivamo prodanom dušom. Kod nas kao da je sramota biti plaćen za svoj rad, pogotovo ako je riječ o umjetnosti. Uz sve društvene mreže na raspolaganju, mnogi umjetnici se još uvijek zato boje sami sebe promovirati i biti neovisni, apolitični. Zašto je to komercijala, ako si plaćen za ono što voliš i taj novac ti daje mogućnost da dalje istražuješ i napreduješ? – upitao me vidno iznerviran.

“Čim netko uspije, što god to značilo, odmah ga prozivamo prodanom dušom. Kod nas kao da je sramota biti plaćen za svoj rad, pogotovo ako je riječ o umjetnosti.”

Lonac ne odaje dojam da ga je ičega strah, štoviše, ne boji se izraziti svoje mišljenje o temama o kojima mnogi ne žele razgovarati. Savršen primjer je strah od starenja, tabu koji je prošle godine pretočio u izložbu simboličnog naziva “Gerascophobia”.

– Nakon što sam napravio dva-tri portreta mladih djevojaka, dobio sam komentar da to radim jer imam skrivene namjere, što mi je degutantno, ali je bilo za očekivati od određene ekipe. Slikao sam frendove umjetnike ili poznanike iz umjetničkih krugova i nikad to nisam radio tako da se sve svede na objektivizaciju, zanimali su me jednako i muški i ženski portreti. No, ljudi koji su promatrali moje radove nisu primijetili prikazane muškarce, nego su se fokusirali samo na žene. U jednom trenutku mi je bilo dosta svega pa sam krenuo crtati starije ljude, pri čemu sam ponovno naišao na negativne komentare – ističe još uvijek u nevjerici.

– Na festivalima na koje su me zvali tražili su me da slikam isključivo mlade, što je jako kontradiktorno ideji jednakosti i borbi protiv isključivosti kojoj cijelo društvo teži. Odlučio sam stoga napraviti izložbu samo s crtežima starijih ljudi jer su oni doista najviše marginalizirani. Smatram da postoji neka ljepota u prikazu starenja, no to na zidu nitko ne želi jer je “ružno”. A to su zapravo ljudi koji imaju iskustvo, koji su proživjeli hrpu stvari i to im vidiš na licu i u karakteru, puni su priča, što me počelo sve više i više zanimati – objašnjava.

S planovima da posjeti Novi Sad, Beograd, Belgiju, Kaliforniju i čak Australiju, 2020. je za Lonca trebala biti sjajna godina, no sa zatvaranjem granica dobio je priliku da stane i razmisli što točno želi od svoje umjetnosti. A pritom se nastavlja educirati, i to pomoću YouTubea i podcasta na kojima se raspravlja o problemima s kojima se umjetnici suočavaju.

“Što to više znači, da je netko ‘uspio’? Uvijek ćeš naići na hrpu problema, rijetko će sve biti onako kako si zamisliš ili isplaniraš, dolazi do svakakvih zapreka…”

– Gledam sve više YouTube videa od autora kao što je, primjerice, Nicolas Uribe, koji je doista izvrstan slikar, a slušam često i razgovore umjetnika. Unatoč tisućama followera, kada neka od tih slavnih imena počnu spominjati poslove koje su prihvatili raditi, shvatiš kroz kakve situacije i dalje moraju prolaziti. Njihove priče o nesigurnostima spuste te na zemlju i kad otkriješ da čak i oni imaju probleme u kojima se i sam prepoznaješ, shvatiš da je najbitnije samo raditi i taj moment da je netko “uspio” prestane postojati. Što to više znači, da je netko “uspio”? Uvijek ćeš naići na hrpu problema, rijetko će sve biti onako kako si zamisliš ili isplaniraš, kadgod neka ideja treba biti materijalizirana, dolazi do svakakvih zapreka… Ponekad završiš u situacijama kada se zapitaš hoćeš li uvijek raditi jedan te isti trik po kojem te svi znaju ili ćeš ići dalje istraživati i riskirati. Na projektima u kojima sudjeluje više ljudi, često dođe do raznih kompromisa kako bi se određena ideja realizirala. Oni koji vide samo gotov rad ne znaju što je sve bilo potrebno da bi neki mural nastao, koliko je zbog ovih ili onih neprilika primarna ideja izmijenjena i prilagođena. S godinama se prestaneš brinuti oko toga da sve bude savršeno, prihvatiš situacije kao novo poučno iskustvo i ideš dalje – zaključio je.