Druga strana guvernera

Guverner Hrvatske narodne banke jedna je od najmoćnijih pozicija u državi. Boris Vujčić (56) potpuno je saživljen s tom funkcijom jer je obnaša već osmu godinu zaredom. To mu je drugi mandat, povjeren mu je 2018. – i to radi odgovorno, posvećeno i vrhunski profesionalno. Poput Jamesa Bonda u svijetu bankarstva. Prisutnost u medijima prirodno mu je okruženje i sastavni dio posla pa je bio veliki izazov otkriti barem djelić njegovih privatnih strasti. Proveli smo jutro u njegovu uredu u jednoj od najljepših zagrebačkih zgrada. Nakon što smo svjedočili guvernerovu ritualu ispijanja “home made” proteinskog shakea kojim započinje dan, narušili smo njegovu rutinu jer je, uoči mnogobrojnih sastanaka i svakodnevnih obveza koje su ga čekale, trebao odraditi i onu profesionalnog modela. Ali i to je obavio besprijekorno, pozirajući našoj fotografkinji potpuno spontan i opušten, pa se sve što smo o njemu znali samo još jednom potvrdilo. Boris Vujčić je odmjeren, ali beskrajno duhovit, zanimljiv i susretljiv muškarac. Otac je 27-godišnje Nine, 23-godišnje Ide i 19-godišnjeg Maksa, veliki je ljubitelj izazova i žustrih, inspirativnih rasprava, a zaljubljenik je u tenis, dobru glazbu i druženja s okusom hedonizma. U jeku aktualnih izazovnih vremena i velikih promjena uslijed kojih Hrvatska ulazi u tečajni mehanizam za uvođenje eura uspio nas je zavesti svojom nevjerojatnom energijom i probuditi nam optimizam za sva iskušenja koja nas očekuju. 

Odmah na početku da vas pitam – kako se nosite s trenutačnom situacijom u kojoj se nalazimo?

– Dobro, jer na neki način volim izazovne situacije. Krize jesu stresne, no sa stresom se uspješno nosim, a s druge strane zahtijevaju i mnogo rada, fokus, analitičnost, inovativnost – sve ono zbog čega volim ovaj posao. Tako da u takvim situacijama profesionalno uživam, iako sam uvijek, u svakom trenutku, svjestan njihove ozbiljnosti i mogućih posljedica na društvo i državu i to me brine. Ono što veseli je mogućnost traženja rješenja unutar okvira u kojem institucija koju vodim, a i ja osobno, možemo istinski pridonijeti.

Jesu li ovo najizazovnija vremena u vašoj karijeri?

– Jesu. Bilo je mnogo zahtjevnih situacija: od manjih problema, koji obično ni ne dospiju u fokus javnosti, do onih ozbiljnih stanja, s mogućim velikim negativnim konzekvencama. Vrlo izazovna u tom smislu bila je i 2009., odnosno nekoliko godina koje su uslijedile nakon nje. Tada smo smatrali da je to najveća kriza nakon Velike depresije prošlog stoljeća. Financijsko urušavanje Agrokora, kao i godine ograničavanja posljedica takvog bankrota bile su također teške za cijeli sustav, no ovogodišnja kriza je po vrsti i intenzitetu sigurno najjača i najizazovnija dosad.

Što mislite, imamo li kao društvo dovoljnu snagu iz svega izaći normalni i jači?

– Naravno da imamo. Kažu da što vas ne ubije, ojača vas. Izvući ćemo neke pouke i ako se u budućnosti suočimo sa sličnom krizom, bit ćemo spremniji. Problem je u tome što ih je uglavnom teško predvidjeti, najčešće iznenade: kako trenutkom u kojem se pojave, tako i vrstom. Ova zadnja je najbolji primjer.

Kako inače reagirate na neizvjesnost s kojom smo sada suočeni svakoga dana?

– Profesionalno mi ne smeta, meni su izvjesnost i rutina u poslu pomalo dosadne.

Iako ste često u medijima, ipak vas se percipira kao samozatajnog muškarca. Možete li nam otkriti kakvi ste privatno?

– Radim svoj posao neprestano okružen javnošću; često sam u medijima, s kolegicama i kolegama, objašnjavam poteze Hrvatske narodne banke. Mislim da me i previše ima u javnosti, ali prihvatio samo to kao dio posla i znam da se zadaci koji se tiču financijske stabilnosti cijele države, ali i svakog našeg građanina, moraju obavljati na transparentan način te da je to izuzetno važno. Privatno, što se tiče samozatajnosti, mogu se pohvaliti da nisam hvalisav (smijeh), ali sam izuzetno društven, nisam osamljenički tip.

Čula sam da ste željeli studirati filmsku režiju…

– To je točno, najozbiljnije sam razmišljao o tome krajem srednje škole, no na kraju sam se ipak odlučio za ekonomiju, i to, zanimljivo, iz ekonomskog razloga. Tata mi je pokazao koliko se dugometražnih filmova godišnje snimi u Hrvatskoj, kako se raspoređuju sredstva te broj filmova koji bih mogao očekivati da ću snimiti do 45. godine, znači dvadesetak godina nakon završetka akademije. Brojevi mi se nisu svidjeli pa sam otišao studirati nešto što ima više veze sa statistikom.

Kako je tekao vaš profesionalni put?

– S priličnim brojem neočekivanih obrata. Nakon faksa sam počeo raditi kao asistent na Ekonomskom fakultetu i otišao u Francusku gdje sam radio s ljudima iz IBM-a na onome što se danas zove umjetna inteligencija, a tada se zvalo ekspertni sustavi. Kad se 1994. ponovno otvorio Fulbrightov program za Hrvatsku, otišao sam u SAD kao doktorandski fulbrightovac, poslije sam primljen u Europsku komisiju kao pripravnik, a nakon toga sam radio za Komisiju na ugovor, sve dok me, opet neočekivano, tadašnji guverner Škreb i direktor Šonje nisu pozvali da dođem na mjesto direktora istraživanja u HNB. Tako sam, umjesto briselske karijere, odlučio započeti centralnobankarsku. Mislim da sam pogodio jer je bilo sve samo ne dosadno: od izgradnje institucije do brojnih izazova, uključujući krize koje smo spominjali. Već 2000. me, opet neočekivano, HSLS pitao da li bih htio biti zamjenik guvernera kojeg bi oni predložili, pa sam nakon toga još jedanput izabran na prijedlog HDZ-a za zamjenika guvernera, na prijedlog SDP-a za guvernera 2012. te drugi put na prijedlog HDZ-a za guvernera pretprošle godine. U međuvremenu sam 2005. postao i zamjenik glavnog pregovarača za ulazak Hrvatske u EU. Tako se, ukratko, razvijala moja karijera. Ono što je zanimljivo, i rekao bih dobro, jest to što moj put pokazuje kako stranačka pripadnost, a nikad nisam bio član neke stranke, ni u Hrvatskoj nije neophodna za uspjeh u karijeri u kojoj politika ima riječ. To je pozitivna poruka u okruženju u kojem se često tvrdi da bez stranačke iskaznice ništa nije moguće na javnim poslovima.

Koliko ste se na tom putu mijenjali?

– Meni se čini da se nisam mnogo promijenio. Onoliko koliko iskustvo mijenja čovjeka, ali sam, vjerujem, inače ostao poprilično isti kakvog me znaju oni s kojima me veže dugo poznanstvo. No, to je uvijek bolje pitati druge.

Koja je vaša životna, a koja poslovna filozofija?

– Ne mogu reći da sam je ikad imao. Niti jednu niti drugu. Barem toga nisam bio svjestan. Jednostavno živim dan po dan i nastojim učiniti što više toga u okviru raspoloživog vremena, a njega mi uvijek nedostaje.

Kakav ste šef, a kakav kolega?

– To bi najpoštenije bilo pitati druge. U načelu uvijek nastojim pustiti ljude da rade kako misle da je najbolje, ali ne volim kad netko pritom nastoji izbjeći odgovornost. Za sebe kao kolegu mogu samo reći da se nadam da sam otvoren i fer.

Koliko ste zahtjevni?

– Smatram da sam razuman po tom pitanju. No, zahtjevnost uvijek morate staviti u razmjer s mogućnostima, odnosno sposobnostima. Ne možete od nekoga očekivati više nego što može. Ali ni manje.

Kako se nosite s uspjehom, a kako s neuspjehom?

– Ni uspjeh ni neuspjeh ne doživljavam intenzivno, tako da mi ni jedno ni drugo nije problem.

Što je za vas uspjeh?

– Sve što uspijete ostvariti a da nije trivijalno.

Slažete li se sa mnom ako kažem da nitko nije imun na moć? Koliko je vama osobno važna?

– Meni moć, iskreno, ne treba. Gotovo je ne primjećujem, premda sam svjestan da je s određenim pozicijama nemoguće izbjeći takvu percepciju. Čak i kad sami tome ne težite, drugi vas promatraju u tom okviru i time vas de facto upozoravaju da je moć važna. No, meni je jednako dobro bilo i bez nje.

Što vam uvijek tjera adrenalin u žile?

– Zanimljiv poslovni ili sportski izazov, žestoka rasprava o temama do kojih mi je stalo…

Kakvu glazbu slušate?

– Sviđaju mi se različiti glazbeni žanrovi i volim istraživati, a uglavnom biram onu s kojom u određenom trenutku najbolje korespondiram. Ponekad je to rock, nekad pop, katkad jazz, kao i klasika, koju volim još iz doba osnovne škole, kada sam išao i u glazbenu.

Čula sam i da volite igrati tenis…

– Istina, volim tenis. Volim sport općenito, no to mi je omiljena rekreacija. Počeo sam igrati još kao klinac, no morao sam prekinuti oko svoje dvadesete godine zbog problema s kralježnicom. Vratio sam se tenisu kad sam djecu počeo voditi da ga igraju, nakon više od dvadeset godina pauze. Drag mi je to sport, i to ne samo zato što fantastično održava kondiciju, već je riječ o igri u kojoj imate i partnera i protivnika, u kojem se zabavljate i “mučite” istodobno – a ne vježbate prilično dosadne vježbe “samo” zato što su dobre za zdravlje.

Kakav ste otac?

– To je stvarno teško reći. Smatram da istinsko pravo na ocjenu imaju samo moja djeca. Mogu reći da sam se uvijek trudio, a tako i sada, da djeca – bez obzira na to što moraju graditi svoju samostalnost – osjete da se mogu pouzdati u mene, da sam njihov emocionalni i životni oslonac. Naravno, sigurno mi zamjeraju milijun stvari, ali mislim da ipak osjećaju i znaju da su mi silno važni. Veselim se što ću ovo ljeto imati malo više vremena, primjerice, za igranje tenisa s njima.

Je li teško u današnje vrijeme mlađe generacije izvesti na pravi put?

– To je dobro pitanje. Mlađe generacije nešto su drugačije nego što je bila moja, no i pravi put je možda drukčiji. I ne treba zaboraviti da su i okolnosti tada bile drugačije. I zato mislim da se ne trebamo pretjerano zamarati dovođenjem nekoga na pravi put, jer ih sigurno ima više. No, trebali bismo nastojati spriječiti da mlađi idu putevima koji su bili, jesu i bit će za njih loši. Za njih i za društvo. Iako je stalna samo promjena, ima stvari koje se ne mijenjaju tako da bismo trebali dvojiti o njihovoj smislenosti. U tome su nam danas, u odnosu na prošlo stoljeće, konkurencija društveni mediji koji mogu igrati i pozitivnu i negativnu ulogu.

Koliko ste samokritični, a koliko samouvjereni?

– Koliko sam samouvjeren, toliko sam i samokritičan. Bitnije je prepoznati situacije i u skladu s njima se odlučiti za jednu ili drugu varijantu. U konačnici, mislim da zdrava samouvjerenost nije kontradiktorna, nego komplementarna zdravoj samokritičnosti i u kombinaciji otvara prostor za napredak.

Što biste rekli na temu rodne ravnopravnosti u poslovnom svijetu?

– To je jedna od tema mojeg doktorskog rada. U njemu sam analizirao rodnu neravnopravnost na poslu i mogu reći da sam sada zadovoljan time što se ona postupno smanjuje u smislu vertikalne mobilnosti i prihodima za istu vrstu poslova. Sretan sam i da su u HNB-ovu rukovodstvu tri žene. Također, drago mi je da mogu reći da žene u HNB-u zauzimaju polovinu rukovodećih mjesta, po čemu smo pri samom vrhu u Hrvatskoj i Europskoj uniji.

Što biste savjetovali mlađim generacijama kad je riječ o karijeri – kako doći do svog cilja?

– Radom, koji negdje mora biti akt ljubavi prema sebi, prema ljudima s kojima radiš, prema tom poslu i prema svijetu. Bez toga, ne znam treba li dalje ustrajati na cilju. Naravno, pritom su padovi i krize normalna pojava, ali u kojem ljubavnom odnosu nisu?

Jeste li zadovoljni sobom i jeste li ispunili vlastita očekivanja?

– Smatram da mi je prednost to što se čuvam pretjeranih očekivanja, a to pak štiti od padova. Padovi nisu vremenski ekonomični. Traže oporavak. Neznanje ishoda u određenoj mjeri čini budnim, ideš iz trenutka, manje riskiraš da te tvoje fiksirano očekivanje razočara. Mislim da su svakako bolji potezi povučeni iz trenutačne, stvarne situacije, nego iz neke fantomske, koju očekivanja u našim glavama nerijetko znaju izgraditi.
Zadovoljan sobom? Rekao bih da jesam.

Čemu težite u trenutačnoj fazi svoga života?

– U fazi sam da ne težim. Život uvijek nastojim učiniti lakšim, a težnja ga otežava. Nekad se putokazi pokažu u samim riječima. Shvatio sam da život ima mnogo bolju maštu od mene, često piše zanimljivije scenarije pa sam ga odlučio pustiti da vodi, ja budno pratim. Kad ga prestanete hvatati, često sam dođe u nekim dobrim, neočekivanim varijantama, a ako i nisu tako dobre, treba biti strpljiv, obično kad-tad uslijedi twist plot.