Aljoša Šerić (44)
“Volio sam
pravo, ali više volim muziku”
U veljači, taman prije pandemije, odlučio je napustiti siguran posao i u potpunosti se prepustiti najvećoj strasti – glazbi. Izazovno, zar ne?
Aljoša Šerić, pjevač, gitarist, skladatelj i tekstopisac, većini je dobro poznat kao Pavel iz Ramireza (pošalica koja se odnosi na njegova dva benda), koji se dugo godina uz glazbu paralelno bavio i pravom. Kako predstaviti tako svestranog čovjeka? Neka se predstavi sam.
“192 centimetara visok, plav, ambiciozan, ali i skroman. Ekstrovert, ali i kontemplativan, samosvjestan, no ne i umišljen. Sportski tip, volim aktivni odmor, paraglajding, kanjoning i šah, uživam u kuhanju, posebno s egzotičnim namirnicama, najviše onima na k: kurkuma, kus kus, korijander, kajmak…”, govori nam glazbenik. On je sa svojom grupom Pavel, u kojem je vokal njegova supruga Antonia Šerić s kojom ima 3-godišnju kćer Lunu, u vrijeme pandemije objavio novi singl “Bijela jedra”, koji kao da je pisan za ovu situaciju i ovo vrijeme.
“Pjesma je napisana daleko prije ovog zla koje nas je snašlo, stihovi su o bježanju i naravno da su nehotice koincidirali s ovim kroz što prolazimo. Inače, pjesma je inspirirana jednom starom dokumentarnom serijom “Jedrima oko svijeta”, koju sam obožavao kao klinac. Simptomatično je da više volim gledati dokumentarce o jedrenju, nego i sam jedriti, prekomotan sam za jedrilice, male kabine, komarce i vrućine. Više sam tip za krstarenja, ali ona nisu kul, pa sam morao pisati o jedrenju”, objašnjava nam Aljoša koji je netom prije pandemije odlučio napustiti odvjetničku karijeru i u potpunosti se posvetiti onoj glazbenoj. Ta dva svijeta na prvu pomisao kao da nemaju dodirnih točaka, ali Aljoša nas razuvjerava.
“Imam neopisivu sreću što zarađujem od nečega što bih ionako radio besplatno, ali nemojte to nikome reći”
“Postoji poveznica jer obje karijere pretpostavljaju javne nastupe: u jednoj pjevaš na pozornici pred publikom, u drugoj držiš završne riječi u sudnici, a čak i pisanje pravnih podnesaka iziskuje određenu dozu kreativnosti. Ta dva života su funkcionirala sve do prije par godina kad se i glazbena karijera donekle ubrzala. Život me sam natjerao da odaberem i donesem odluku pa sam tako u veljači ove godine dao otkaz, otvorio obrt i posvetio se isključivo glazbi, što je bila pametna i pronicljiva odluka kad uzmemo u obzir da nas je samo mjesec dana poslije pogodila pandemija, a onda i potres, te je čitava glazbena industrija umrla. Bravo ja! Volio sam pravo, ali ipak više volim muziku, a kako sam počeo dovoljno prihodovati od nje, odluka je bila nešto lakša. Imam neopisivu sreću što zarađujem od nečega što bih ionako radio besplatno, ali nemojte to nikome reći”.
Borite li se ikad s manjkom samopouzdanja i, ako da, kako to rješavate?
Apsolutno, ima dana kad sam sebi najgori autor ikad, da ne spominjem pjevanje, i još pritom promatram kako drugi nižu uspjehe, imaju najemitiranije pjesme, hrpe koncerata, besplatnu odjeću, plaćaju im da se pojave na nekoj zabavi, a ja bih na zabavu i besplatno samo da me netko pozove. Kako je Arsen rekao: “Tuđi uspjeh meni nož u leđa”. Ok, bude malo lakše onaj dan ili tjedan kad Pavel ima najemitiraniju pjesmu, al brzo me prođe osjećaj samozadovoljstva, već sutra se preispitujem i dvojim o svemu.
Koje su odlike modernog muškarca?
Ne znam što je sad in, kakvi frajeri prolaze uopće, trebamo li pokazivati osjećaje ili ne, smijemo plakati na “Romansu u Seattleu” ili smo dinaridski tipovi koji stisnu zube, pomiluju krunicu i stisnu gas u BMW trojki iz ‘92.? Zbunjen sam.
Što je za vas uspjeh?
Uspjeh je što sam nekako uspio uvjeriti svoju suprugu da se uda za mene, i danas živim u strahu da će jednom shvatiti svoju grešku. Osim toga, uspjeh je, da citiram kuma Ivana Dečaka, imati mali krug velikih ljudi, svoj zaklon od svijeta, mjesto u koje smiju samo bitni.
Kako usklađujete privatni i poslovni život?
Bez problema. Malko zaštekamo kad Pavel ima obaveze koje zahtijevaju da i Antonia i ja budemo prisutni, ali onda baka servis spašava, inače bi bilo gotovo nemoguće. Glazbu ionako ne smatram poslom, konzumira me i kad mirujem, stalno je prisutna. Srećom me žena razumije i podržava, navikla je da ću u nekom trenutku večeri možda nestati u kućnom studiju pod izlikom da idem samo na pet minuta promijeniti dio aranžmana, a onda se vratim tek pred jutro.
Koja su nepisana pravila muškog prijateljstva?
Ne znam pravila, ne razmišljam o njima, pretpostavljam da je jedno od obilježja pravog prijateljstva osjećaj pripadanja i sigurnosti, ostalo je sve prolazno.
Koji je vaš najveći strah?
Strah me neuspjeha, strah me da nikada neću snimiti savršenu pop pjesmu, bez obzira na to što sam svjestan kako se radi o nedostižnom idealu. Strah me bolesti i smrti. Međutim, svi oni padnu ničice pred osjećajem goleme odgovornosti za život i sreću moje kćeri – sve je drugo nevažno.
Čemu vam je teško odoljeti?
Tjestenini, Guinnessu, hladnoj orošenoj čaši gemišta i pašticadi.
Najveća promjena s kojom ste se susreli?
Vjerojatno upravo ova koju trenutno proživljavam: ostaviti siguran dnevni posao radi glazbe usred pandemije je blago rečeno izazovno.
Bez čega ne biste mogli živjeti?
Ne bih umio bez obitelji i prijatelja, zato se divim ljudima koji se odluče na selidbu u inozemstvo. Za to treba hrabrosti, ja bih svisnuo od tuge.