O fenomenu muške nevjere

Postoji ta vrlo labava teorija o tome kako muškarci nisu monogamni jer je to u njihovoj prirodi. Sigurno ste barem jednom u životu čuli kako oni, kao pravi ratnici iz čete Sulejmana Veličanstvenog, poput pčela, ali muških, oplođuju svaki cvijet koji dotaknu. Nije do njihove volje, htio je reći pjesnik koji je prvi osmislio ovu poeziju, do njihove je prirode. I ako ste malo ranjivija djevojka, ako ste gledali model roditeljskog braka u kojem su razne slobodne interpretacije ove teorije primjenjivane kao izlika za prevaru partnera, ili, ako, naprosto, živite u odnosu u kojem se monogamija dijeli na onu “mušku” i “žensku”, pri čemu je muška možda nemoralna, ali svakako prirodna, tipična, pa čak i logična na određeni način, a ženska izuzetno prljava, grešna i dokaz iskvarenosti, pa čak i patologije karaktera, onda ćete prigrliti taj, čak i u pop kulturi slavljen, fenomen muške nevjere.

Ono što se doista krije iza pčela koje oprašuju cvjetove i ostavljaju iza sebe cijele obitelji negdje tamo na obali Afrike kad kreću brodom kući drugoj obitelji u Hrvatsku, je patrijarhat, a ne osvajačka priroda. Dugo je stoljeća vrijedilo pravilo da se, kad jednom stupiš u brak s nekim, mora desiti smrt ili neki sličan užas da bi taj brak razvrgnuo. Osim ako nisi muškarac. Tada je izbacivanje žene iz kuće bilo vrlo jednostavno. Ipak, ako si bila žena, bilo je pitanje sreće, odnosno toga kako su ti se kockice posložile, a grah pao. Mogla si proći dobro i imati partnera punog razumijevanja i za tvoje potrebe (tipa, želju da naučiš čitati) i za dječji plač, a mogla si proći i nešto gore pa, da ne širimo temu, kuhati čaj ljubavnicama svog muža. To se podrazumijevalo: ta njihova potreba da doplove do Indonezije ostavljajući pritom svoj genetski kod svuda gdje otpočinu. I dok ne mogu posve mirne duše osuđivati ni Sulejmana, a ni njegove drugare, s obzirom na objektivne okolnosti trajanja te plovidbe, nerazvijenost brzog interneta i dosta nejasne šanse za generalno preživljavanje direktorovih krvoločnih apetita, nisam sigurna da se dečki iz Raye (privatna, elitna aplikacija za dejtanje) mogu baš u potpunosti uspoređivati s vojskovođama kojima je adrenalin nakon preživljavanja još jedne bitke bio afrodizijak iz priče o erosu i tanatosu, a nepobjedivost valuta u kojoj su plaćali djevice čija je, pak, nevinost bila ulog sela za mirno stanje. No, i u tim se ritualima krije odgovor na pitanje zašto je društvo toliko sklono shvatiti, pa čak i razumjeti mušku nevjeru.

Jesu li stvarno vjerni muškarci endemski primjeri?

Naučeni smo, zajedničkom poviješću, umjetnošću, ponašanjem muškaraca na pozicijama moći (vidi pod Bill Clinton) da je to nešto na što ih gone porivi, a ne njihove racionalne odluke. Naučeni smo da je moć seksi, da je bezobrazluk često opjevavan, da mlade djevojke svojim tijelima plaćaju poziciju na casting kaučima diljem svijeta – pa kako onda da jednako osudimo nevjeru kod žene i kod muškarca, kad je svijet skrojen tako da opravda, pa čak i prikrije onu mušku?

Koliko ste puta čuli ili izgovorili, ne sramite se sad, kao kompliment “ali on je njoj stvarno vjeran”, s naglaskom na stvarno, kao da je stvarnovjeranmuškarac endemski primjer, posebna moralna kategorija kojoj se treba anualno dodjeljivati nagrada za životno djelo?

I sama sam bila impresionirana takvim fenomenima, više nego, primjerice, velebitskom degenijom: jest, taj cvijetak je lijep ili zanimljiv, ali od ljubavi se živi, a o dugotrajnoj muškoj monogamiji se sanja, piše, mašta, laže. Mogu ih opravdati složenim socijalno-povijesnim okvirima u kojima su njihove seksualne agende izvan bračnog doba dugo stoljeća bile posve prirodan folklor. Dapače, toliko uobičajen da se opsjednutost Ane Karenjine prikazala kao nešto toliko neprirodno da je logično da tako luda žena, koja brine o tome u čijim je gaćicama muškarac zbog kojeg se odrekla sigurnosti, statusa, djeteta, na kraju izvrši suicid. No, ne bi li ženska i muška nevjera 2020. trebale biti izjednačene?

Bi, ali nisu, jer smo naučeni tijekom povijesti da su “muške potrebe” i “ženska seksualnost” pojmovi skovani i spremni da služe samo muškarcima i teško je u vrijeme kad se sve više postavlja pitanje jesmo li uopće kao vrsta sposobni za monogamiju – ili je i ona socijalni koncept koji je prevladan modernim načinom života, financijskom neovisnošću partnera i produženim životnim vijekom – boriti bitku ravnopravnosti na tom polju.

Koliko god puta čujem sintagmu “otvorena veza” ili “otvoreni brak”, ne pomaže: i dalje se svaki put stresem pri pomisli na to da dijelim nekog koga volim, koga ljubim, s kim se grlim, s kim dijelim tjelesne tekućine, i to ne samo zbog spolno prenosivih bolesti. Stresem se i kad vidim uvijek iste prijatelje kako varaju svoje žene, jer im je to već manira, navika. Dio karaktera? To je također moguće, jer, karakter se gradi i očekivanjima, i modelima koji nas inspiriraju ili u koje se ugledamo, a muška nevjera je opjevana stoljećima, o njoj su snimani filmovi, serije, o njoj se pišu tekstovi, ona se događala i u ovalnom uredu, i u braku vaših roditelja. Je li onda optimistično očekivati istu u svojoj vezi, pogotovo ako si žena?

Iskreno sam se frapirala kad mi je, davno, jedan od muškaraca koje sam jako voljela, priznao da je bio nevjeran – u nekoj bizarnoj nadi da će nas to priznanje povezati – I nikada to nisam uspjela oprostiti, iako mislim da je i sam “oprost” ovdje pogrešno korišten pojam. Naprosto mu više nisam mogla vjerovati, podnijeti dodir, a s vremenom ni riječi, ni pogled. Opisana se situacija desila toliko davno da se više ne sjećam ni tko sam bila tada: sasvim sigurno mnogo manje iskustva po pitanju monogamije, i mnogo manje svjesna koliko je ista teška kad mora trajati.

Ženska nevjera se još uvijek nekako teže shvaća i još teže oprašta

Ne mislim da je danas mnogo drugačije muškarcima i ženama u dugotrajnom odnosu: odluka je uvijek naša, prilika ima i kad poštar pozvoni na vrata, a veze su teške i kad se stvarno volite. Ipak, nevjerojatno je da se ženska nevjera još uvijek nekako teže shvaća i još teže oprašta. Strah me i pomicanja granica: jednom kad je doživimo, bilo da smo grešni ili prevareni, možemo li se vratiti na neutralnu poziciju? Postaje li nevjera u tom slučaju default? Je li muška nevjera privilegija, ako je lakše opravdavamo i razumijemo? Može li se odnos muškaraca i žena promijeniti tako da i na tom polju postanemo jednako nevjerni? Radije bih da (p)ostanemo jednako vjerni, šapće još ne umrtvljeni i iskustvom ne ubijeni anđeo na mom ramenu.

A kako to postići? Prihvaćanjem činjenice da je vjernost voljna odluka, a ne biološka zadatost ili socijalna konvencija. Da nevjera nije dokaz muškosti, već slabosti. Spoznajom da ne moramo trpjeti nevjeru da bismo spasile obitelji, i da ih zapravo spašavamo kada je ne trpimo, jer gradimo novi svijet, u kojem ćemo možda i dalje biti ljudski grešni, ali ne pod krinkom spola ili roda.