Marko Kovačić (32)
“Najveći strah mi je gubitak slobode”
On je mladi znanstvenik, rasterećen normi koje guše, ambiciozan i samosvjestan – a zna i kako mladi žive
Marko Kovačić međunarodno je prepoznati stručnjak za mlade koji je u dosadašnjoj karijeri vodio i sudjelovao u 30-ak projekata o mladima i obrazovanju. Kada sam ga pitao kako bi se formalno, a kako neformalno predstavio, izveo je fora gestu: “Bok, ja sam Marko!” – bila bi neformalna, a:”Dobar dan! Marko. Drago mi je!” bi bila formalna predstavljačka verzija. Rekao sam mu da je previše formalan, ali nije htio ponoviti predstavljanje.
Doktorirao je javne politike s fokusom na politike za mlade na Sveučilištu u Ljubljani, magistrirao političku znanost na Central European University u Budimpešti, dok je drugi magisterij, onaj iz javnih politika, obranio na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, gdje je i diplomirao politologiju. Živio je kratko u Americi, Španjolskoj, držao predavanja na nizu sveučilišta.
Svjestan da je teško odgovoriti unisono na to što su temeljni problemi mladih ljudi u Hrvatskoj, duhovito se ogradio: “Ne želim zvučati kao kolegica Selak Raspudić i ne davati konkretan odgovor na postavljeno pitanje pa se skrivati iza proklamirane kompleksnosti društvenih fenomena, no uistinu je teško u kratkom vremenu pobrojati sve probleme s kojima se mladi suočavaju”, govori nam Marko i dodaje kako je zapravo najveći problem neprovođenje adekvatnih politika za mlade od strane države.
“Neprihvatljiva mi je mogućnost života u kojem nemaš pravo odlučivati o sebi, svom tijelu, svojoj sadašnjosti i budućnosti.”
“Mladi danas stvarno teško dolaze do posla u struci, a kad dođu do njega, on je uglavnom na određeno vrijeme i manje plaćen, oni nemaju dovoljno prostora gdje mogu izraziti svoju kreativnost, inovativnost i bunt, preopterećeni su gradivom u školi i na fakultetima, suočavaju se s brojnim mentalnim poremećajima, a oni u ruralnim područjima imaju i problema s nedostatkom sadržaja. Pandemija u kojoj se nalazi cijeli svijet postavila je na društvenu i političku agendu marginaliziranost mladih kao društvene skupine. Mnogi od njih suočavaju se s vrlo teškom ekonomskom situacijom upravo zato što su sektori i radna mjesta na kojima rade pogođeni krizom. Koronakriza je amplificirala problem prekarijata koji je vrlo veliki problem u Hrvatskoj te je ukazala na klasnu nejednakost među građanima, a posebno mladima”, kaže Marko.
Borite li se ikad s manjkom samopouzdanja i, ako da, kako to rješavate?
U životu se borim s mnogim stvarima kao što su brzopletost, brz gubitak interesa za stvari, prebrzo pričam, znam biti naporan, ali manjak samopouzdanja nikad nije bio problem. Od ranog djetinjstva sam odgajan da znam prepoznati svoje prednosti i mane pa sam kroz život naučio prednosti staviti u prvi plan, a mane ili zamaskirati ili iskonstruirati situacije u kojima one nisu toliko izražene. Manjak samopouzdanja, osobito među mladima, je problem u našem društvu, i znam priličan broj ljudi koji se s njim suočavaju, no ne osjećam se kompetentno davati ikakve savjete, osim onog klasičnog – postoje educirani stručnjaci koji znaju kako pomoći.
Koje su odlike modernog muškarca?
Iako nisam nešto od preskriptivizma, jer se trudim dekonstruirati društvene imperative kakav netko mora biti, no ako baš inzistirate, rekao bih da suvremeni frajer mora prestati vjerovati da je superioran u odnosu na drugi spol. Mislim da je došlo vrijeme da prestanemo promatrati, prosuđivati i svrstavati ljude po tome imamo li XY ili XX par kromosoma i da se fokusiramo na osobnost, etičnost i solidarnost. Volio bih vjerovati da smo civilizacijski došli u fazu kad je OK da muškarci bez straha od kritike okoline mogu u javnosti pokazati osjećaje i empatiju te da mogu tražiti pomoć kad im je pomoć potrebna. Karakteristike modernog muškarca tako se mogu sažeti u onu klišejiziranu tvrdnju u koju stvarno vjerujem – biti što želiš biti, dok god to ne nanosi štetu drugome.
Što je za vas uspjeh?
U emocionalnom smislu uspjeh je biti OK sam sa sobom. Prihvatiti svoje prednosti i mane, raditi na sebi, okružiti se ljudima koji ti odgovaraju te imati realne ciljeve u životu koji će te motivirati, ali ne frustrirati ako ih ne ostvariš od danas do sutra. Što se profesionalnog uspjeha tiče, paradoksalno, on je individualniji. Meni je moja karijera bitna i sasvim svjesno sam je stavio kao primarnu jer se osjećam dobro radeći to što radim.
Kako usklađujete privatni i poslovni život?
Teško. Nemam radno vrijeme, odnosno teško ga je imati. Kao društveni znanstvenik, inspiraciju za svoja istraživanja crpim iz okoline pa to znači da stalno promatram, analiziram, uspoređujem, propitkujem. I to mi se sviđa. Volim razumjeti stvari, a posljedica toga je da mi posao uzima jako puno vremena. Ako pišem neki članak, radim istraživanje ili diseminiram rezultate istih, teško je točno u 17 reći “OK, to je to za danas”. Svemu tome ne pomaže ni činjenica da sam kronični kampanjac. Shvaćam da je nužno pronaći neki zdravi balans između privatnog i poslovnog života, no još uvijek nisam otkrio kako to učiniti. Ono što me tješi je da je to proces i da se može pa valjda i budem. Nekad.
Koja su nepisana pravila muškog prijateljstva?
Za nepisana pravila ne znam, no ono kojeg se ja držim je u biti aristotelijansko – pravi prijatelj je onaj koji mi želi dobro radi mog dobra. Muška prijateljstva imaju snažnu komponentu solidarnosti, podržavanja, potpore i razumijevanja. Čini mi se da je ključ upravo u tome da se pod svaku cijenu izbjegne prijetvornost i neki partikularni interes i da se na dva i više prijatelja gleda kao cjelinu. Ovo možda zvuči utopistički, no zapravo i nije. Bar iz mog iskustva. Imam sreće što sam okružen ljudima kojima je moja dobrobit jednako bitna kao i njihova dobrobit meni.
Koji je vaš najveći strah?
Gubitak slobode. Osobne, društvene i političke. Neprihvatljiva mi je mogućnost života u kojem nemaš pravo odlučivati o sebi, svom tijelu, svojoj sadašnjosti i budućnosti. Grozim se situacije u kojoj te država tjera da živiš život kakav taj običan skup institucija na nekom teritoriju misli da trebaš. Budući da sam po primarnom obrazovanju politolog, a predmet istraživanja te društvene znanosti levitira između sigurnosti i slobode, nekako sam oduvijek bio fasciniran dijelom spektra koji se bavi slobodom. I baš mi je zato posebno teško gledati derogiranje nezavisnih institucija koje se očito događa u Hrvatskoj, kao i ušutkavanje pojedinih kritičnih entiteta poput znanosti, medija, a posebno civilnog društva. No, s druge strane to me tjera na djelovanje i borbu, upravo kako ne bih morao nekad u budućnosti živjeti taj svoj najveći strah.
Čemu teško odolijevate?
Kavi. Kvalitetnoj kavi. Ispijanju kave u dobrom društvu. Lijepom nepušačkom ambijentu nekog fora kafića gdje konobar/ica zna napraviti sjajan espresso. Ako ste očekivali neki intelektualniji ili metafizičkiji odgovor – sorry, ne možete uvijek u životu dobiti što hoćete. Kao što niti ja ne mogu uvijek dobiti kvalitetnu kavu. A želim je.
Najveća promjena s kojom ste se susreli?
Mislim da dosad nisam doživio neku grandioznu promjenu, već su promjene koje su se kod mene događale više inkrementalne. Nisam volio kišu, sad mi je OK; imao sam problema sa zasebnim životom svoje neposlušne kose, sad to prihvaćam kao šarmantni dio sebe; kao dijete sam bio pričljiv, sad više volim slušati; nisam podnosio mahune, sad ih mogu pojesti ako moram; Delnice su mi bile užasno ružan grad, sad ih smatram izrazito simpatičnim i ugodnim. Te neke male promjene me podsjećaju na važnost bivanja otvorenim prema novim iskustvima jer ona donose nešto drugo, neočekivano i potencijalno bolje od onoga što je bilo.
Bez čega ne biste mogli živjeti?
Ljudi. Socijalnog kontakta. Iskustvo karantene uslijed pandemije COVID-19 bilo je prilično izazovno za jednog ekstroverta poput mene. Biti sam ili okružen samo užom obitelji je OK par dana, no sve više od toga je pravo mučenje. Doslovno sam u onim rijetkim trenucima odlaska u dućan hvatao pogled kupaca kako bih mogao započeti neki razgovor. Ili gnjavio jadne blagajnike/ice da pričaju sa mnom. Volim ljude, volim slušati priče, probleme, ideje i kad mi netko oduzme tu mogućnost, teško se snalazim. Svaka čast čudima online komunikacije, no meni to nije isto kao fizički kontakt. Cijelo to iskustvo mi je baš razjasnilo zašto se izolacija u penologiji koristi kao kazna.