Hrvoje Dumančić (45)
“Ključno je imati što manje popravnih ispita u životu”
O sreći u malim stvarima, konju kao vječitoj inspiraciji i motivici, ali i djeci s kojima, htio – ne htio, uvijek učiš, razgovarali smo s našim slavnim kiparom
Hrvoje Dumančić akademski je kipar čija su cjeloživotna opsesija konji. Za njega, pak, nema razlike između formalnog i neformalnog “njega”. Za sebe kaže da je jedinstven i autentičan dušom, umom i tijelom, a formalnim ga čini jedino ime koje nije sam birao.
Stvara kad mu dođe da stvara, često se dogodi da mjesecima traži ili čeka inspiraciju, no kad dođe onda ga ponese zanos i može raditi danonoćno. Često i sam ostane iznenađen brzinom kojom nastane skulptura koja se mjesecima stvarala u glavi. Primjerice, za postav muzeja Sinjske Alke u Sinju izradio je 24 skulpture u četiri mjeseca.
Konj mu je i dalje glavni motiv, a u njega unosi stvarne situacije koje se spontano pojave u njegovu životu. S obzirom na to da je čitav život freelancer, navikao je na neizvjesnost i često se sam morao prilagođavati mnogim životnim situacijama, tako da je i u ovom pandemijskom vremenu sve promatrao otvorenih očiju.
“Mogu primijetiti da je zavladao neki strah, nesigurnost, ekonomski kolaps, socijalna, odnosno fizička distanciranost, ali u meni se probudio revolt, želja za nekom reakcijom pa sam počeo stvarati nove skulpture”, govori kipar. S konjima je povezan od djetinjstva te je upravo kroz odrastanje od njih mnogo naučio i vjeruje da ih doživljava drugačije od ljudi koji nisu imali priliku biti u doticaju s njima.
“Generalno, ljudi imaju slične asocijacije na konje: snaga i sloboda. Konj ima magičnu crtu da zadrži svoje dostojanstvo unatoč čestoj ljudskoj potrebi da ga savlada. Iako je snažniji od čovjeka, dopuštanjem da ga se pokori dokazuje svoju plemenitost, a nerijetko na ljude djeluje umirujuće. Oni su odigrali veliku ulogu kroz cijelu povijest čovječanstva i mislim da bi im na tome trebali biti zahvalniji, a ja to nastojim činiti”, objašnjava razloge svoje glavne motivike u radu Hrvoje Dumančić.
“Za mene je uspjeh živjeti život, a ne promatrati ga.”
Borite li se ikad s manjkom samopouzdanja i, ako da, kako to rješavate?
Mislim da se nitko ne rodi s manjkom samopouzdanja, ali se svi suočimo s istim. Manjak samopouzdanja nastane kada dopustimo da nam nametnute norme i standardi ili pogrešni ljudi stvore sliku kakvi bismo trebali biti, kako se ponašati, kako izgledati. S godinama shvatiš da je jedino bitno opravdati vlastita očekivanja – time nastaje unutarnji mir i samopouzdanje raste.
Koje su odlike modernog muškarca?
Suvremeni muškarac treba biti poput konja. Mora zadržati čvrstu figuru, biti oslonac u obitelji, a s druge strane senzibilan i osjećajan. Šalu na stranu, ne smatram se kompetentnim da bih govorio kakav bi tko trebao biti, ali osobno cijenim jednostavne ljude koji imaju usađene ljudske i moralne vrijednosti. One ambiciozne i vrijedne, koji grade svoj put, ali ne preko tuđih leđa. Ljude koji misle na druge te imaju empatije, posebice za slabije od sebe u bilo kojem smislu.
Što je za vas uspjeh?
Za mene je uspjeh živjeti život, a ne promatrati ga. Težiti ciljevima koje si postaviš, ali jednako tako i uživati u putovanju ka istima. Uspjeh je iskreno se smijati, veseliti se malim stvarima i naučiti da titula, status u društvu i materijalno blagostanje ne garantiraju sreću. Emocionalni uspjeh je voljeti sebe da bi mogao voljeti druge, moći bezuvjetno voljeti. U konačnici, univerzalni uspjeh, koji obuhvaća i emocionalni i poslovni smisao, jest biti sretan.
Kako usklađujete privatni i poslovni život?
Osobno, umjetnički poziv se teško odjeljuje od privatnog. Crpim inspiraciju iz privatnog života i prenosim u svoje radove. Kada radim na nekom projektu, svaka ideja koja se stvori zapisana je odmah na papir. Nerijetko mi ideje dođu prije spavanja pa ako se sjetim nečeg dobrog, ustajem iz kreveta kako bih misao zapisao ili skicirao. Ne mogu si tada reći: “Sada ne radim, neka čeka jutro” jer bi do jutra misao isparila. Tako da je sve međusobno isprepleteno.
Koja su nepisana pravila muškog prijateljstva?
Ne znam postoje li pravila i formule za prijateljstva. Pravo prijateljstvo, po mom mišljenju, temelji se na iskrenosti, podršci, razumijevanju i dugovječno je. Pravih prijatelja je malo u životu, a u mom slučaju traje od djetinjstva.
Koji je vaš najveći strah?
Sa životnim iskustvom sve je manje strahova, a više izazova. Postoje strahovi koji su nam urođeni i koji nam koriste da bi funkcionirali u životu. Primjerice, strah od smrti upravo nas tjera da imamo volju za životom.
Čemu teško odolijevate?
Palačinkama. Mislim da ništa što stvara osjećaj ovisnosti ili potrebe nije dobro i kad to osjetim trudim se odoljeti jer smatram da tako gradimo karakter i jačamo psihu. Svejedno, ne opterećujem se previše ni velikim odricanjima.
Najveća promjena u životu?
Najveća promjena u životu su moja djeca jer sam uz njih spoznao drugu dimenziju života. A što sam naučio? Marita kao studentica, a Lukas kao srednjoškolac nisu jedini koji uče. Roditeljstvo i njihovo odrastanje pokazalo mi je da si kao roditelj vječni učenik, a ključno je imati što manje popravnih ispita.
Bez čega ne biste mogli živjeti?
Bez zraka, na sve ostalo se čovjek privikne, samo toga nismo svjesni dok nas život ne nauči. Nedavna izvanredna situacija, koja nas je sve zatekla, pokazala mi je da mogu bez puno stvari i starih navika za koje sam prije mislio da su mi neophodne.