Poruka znanstvenice: "Glavu gore, život će opet teći kao nekada"

Putem Zooma razgovarali smo s mladom osječkom biologinjom Ivanom Matković koja je trenutačno dio tima na prestižnoj Columbiji s kojim svakodnevno ulaže velike napore u istraživanju bolesti Covid-19.

Te nedjelje točno u 20 sati po našem vremenu na Zoom linku dočekalo me jedno poznato i drago lice – ravno iz New Yorka javila mi se Ivana Matković, 31-godišnja biologinja i doktorica znanosti iz područja matičnih stanica, koju, moram se pohvaliti, poznajem iz rodnog Osijeka. Kažem pohvaliti jer Ivana je primjer prave GG žene, one vrijedne divljenja – uspješna i mlada žena koja isključivo svojim radom i trudom samouvjereno ide prema ostvarenju svojih snova. Inspirativna, staložena, ponekad pretjerano skromna i beskrajno zanimljiva. U nekim drugim vremenima ovaj bi razgovor išao u skroz drukčijem smjeru– pričale bismo o Jacqueline Kennedy jezeru u Central Parku, njezinom omiljenom mjestu na Manhattanu gdje se s kavom ‘to go’ redovito dolazi odmoriti od svakodnevice, o brodskoj kući Loeb gdje se tijekom toplih mjeseci mogu unajmiti brodići što je uvijek podsjeti na scenu iz serije ‘Seks i grad’ u kojoj Carrie i Faca šarmantno upadaju u jezero. Spominjale bismo i Bethesdina fontanu smještenu tik do i proslavljenu u kultnoj seriji ‘Gossip girl’ pa bi se nadovezale na vikend brunch u West Villageu, živopisnom dijelu grada koji obiluje malim restoranima i barovima. Dotaknule bismo se i predstava na Broadwayu i šopinga u SoHou. No ovoga puta povod našeg razgovora nije uzbudljiv život u gradu koji nikad ne spava. Sada takvog života nema, a grad je utihnuo.

Naš povod je Ivanin najveći profesionalni izazov – rad u laboratoriju s timom koji predano istražuje bolest Covid-19. Zato svakoga jutra iz urbanog Upper West Sidea, gdje živi sa suprugom, s maskom na licu i rukavicama, praznim i pomalo jezivim ulicama juri prema Medicinskom fakultetu na Sveučilištu Columbia s kojeg je točno prije godinu dana dobila ponudu za prestižni postdoktorski studij. Inače, pozicija postdoktorandice je u akademiji zadnja stepenica do pozicije sveučilišne profesorice i vođenja vlastite istraživačke grupe i laboratorija. Pojavom pandemije njezin uobičajen rad na istraživanju plućne fibroze, zamijenili su veliki napori u istraživanju koronavirusa.

Ivanin znanstveni put započeo je nakon diplome magistre biologije na znanstveno – istraživačkom smjeru studija u Osijeku. Tada s 23 godine, svjesna da Hrvatska još uvijek nema usko specijalizirane znanstvene studije, napušta rodno mjesto. Trebalo je za to puno hrabrosti, velika želja i neizmjerna potpora obitelji i prijatelja, što je ona srećom imala.

Erasmus stipendiju za uspješne studente iskoristila je za boravak u Laboratoriju za HIV i hepatitis na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani. Ivanina akademska karijera se nastavlja u Njemačkoj na Medicinskom fakultetu jednog od deset najstarijih njemačkih sveučilišta – Philipps-Universitätu u Marburgu te u uskoj suradnji s prestižnim Max Planck institutom. Doktorat je za nju bio ogroman izazov u koji je uložila bezbroj sati osmišljavanja eksperimenata, čitanja literature, učenja, te provođenja istih u djelo. „Ponekad su znali proći tjedni, pa čak i mjeseci bez rezultata koji bi vodio ka nekom daljnjem zaključku, ali to me nije obeshrabrivalo. Znanost je jednostavno nepredvidiva, u tome i je njezina ljepota. Ipak, najveće oduševljenje slijedi kada nakon mjeseci i godina mukotrpnog rada dođeš do relevantnog otkrića. Usprkos teškoj i ozbiljnoj temi – pandemiji koja je zaustavila svijet, intervju smo ovile pozitivnim tonom i nadom da ćemo čim prije ponovno putovati, kupati se u moru, gledati zalaske sunca, lutati po Kopačkom ritu, osječkoj Tvrđi i piti kavu s pogledom na Dravu, a možda iz svega ovoga izaći i kao bolji ljudi.

Ova pandemija je kobna za fizičko zdravlje, ali vjerujem da će ostaviti velike posljedice i na mentalno zdravlje ljudi i o tome se treba više pričati. Svatko od nas će se nositi s problemom na drugačiji način.

Ivana, dočaraj nam trenutačnu atmosferu u New Yorku…

Grad koji nikada ne spava je tužno utihnuo. Stanje je kaotično i zastrašujuće. NYC je trenutno epicentar zaraze, a brojke su poražavajuće. U ovom trenutku grad bilježi oko 14 000 smrtnih slučajeva uslijed bolesti Covid-19 i oko 120 000 zaraženih. Ulice su sablasno prazne, pa sve izgleda kao neki loš film o apokalipsi. Trenutno je na snazi zabrana izlazaka za osobe koje se ne bave esencijalnim zanimanjima i to do polovice svibnja, a vjerojatno i dulje. Nevjerojatno je vidjeti praznu aveniju Broadwaya ili pust Times Square, ali Njujorčani se ponašaju oprezno i u skladu s uputama epidemiologa. Cijeli bolnički sustav New Yorka ima oko 26 000 kreveta, a u New Yorku je trenutno oko 9 milijuna stanovnika. Matematika je jednostavna – nužno je suzbiti širenje zaraze, jer neće biti dovoljno mjesta za sve pacijente, pogotovo one kojima će trebati respiratori s obzirom na to da je njihov broj nedostatan već u ovim trenucima. Pomoć i donacije pristižu iz cijelog svijeta jer je grozna slika liječnika i medicinskog osoblja koje nema adekvatnu zaštitnu opremu, pa moraju reciklirati zaštitne maske i nositi ih po nekoliko dana, a umjesto zaštitnih odijela nose vreće za smeće. Nedavno je u New York pristigao i brod američke mornarice koji je podigao kapacitete za preko 1000 kreveta, a podižu se i bolnice u Central Parku i na okolnim parkiralištima u blizini velikih bolničkih centara. Mrtvačnice su pune pa su ispred bolnica počeli dovoziti velike kamione hladnjače u koje onda, nažalost, moraju privremeno smjestiti preminule od Covid-19. Sustav je već kolabirao, kapaciteti nisu dovoljni, kao ni broj zdravstvenih djelatnika. Brojni su ostali bez posla, teško je platiti stanarine i troškove života te se utjecaj pandemije već uveliko odražava i na ekonomiju i kvalitetu života. Utihnule su zabave, buka i ulična vreva, žamor ushićenih turista.

Kakva je situacija na tvom radnom mjestu gdje si trenutačno posvećena vrlo važnom projektu?

Radi se više nego ikada. Nevjerojatna je sinergija i solidarnost unutar znanstvene zajednice. Zajedničkim se snagama pokušava doći do adekvatnog rješenja kako bi se pandemija okončala. Pazimo da smo na određenom razmaku, te da smanjimo broj ljudi prisutnih u labosu u isto vrijeme, ali eksperimenti ne smiju stati. Laboratorij u kojem radim je u sklopu Pulmonalnog odjela na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Columbia, te smo se s obzirom na novonastalu situaciju u svijetu priključili istraživanju bolesti Covid-19 uzrokovane novim koronavirusom (SARS-CoV-2). Mi smo u dobroj poziciji jer imamo izvrstan model za istraživanje zaraze koronavirusom, a to su mini-organoidi. Oni predstavljaju male replike ljudskih pluća nastalih od embrionalnih matičnih stanica pa ih od milja zovemo ”pacijenti u inkubatoru”. Njih onda zarazimo koronavirusom u labosu koji ima osiguranu posebnu zaštitu te testiramo razne lijekove, proučavamo gene i njihovo moduliranje bez da zapravo imamo stvarnog pacijenta koji je zaražen. Trenutno smo u vrlo aktivnoj fazi prikupljanja rezultata raznih biomolekularnih eksperimenata koji će nam otkriti koje su to važne signalne molekule i mehanizmi djelovanja samog virusa, te se optimistično nadamo ta saznanja iskoristiti u svrhu razvijanja terapeutika. Također, velik postotak ljudi koji uspješno preboli Covid-19 će najvjerojatnije imati trajna oštećenja pluća, odnosno plućnu fibrozu. To je borba koja će tek uslijediti kada pandemija prođe te se i tu nadam pridonijeti znanstvenoj zajednici svojim istraživanjem, jer upravo na plućnoj fibrozi i radim posljednjih godinu dana.

Kao običan smrtnik ovo nisam mogla zamisliti, ali kao znanstvenica jesam. Ovo nije prva svjetska pandemija, niti posljednja.

Jesi li mogla zamisliti da će se dogoditi ovo što se događa?

Kao običan smrtnik ne, ali kao znanstvenica da. Ovo nije prva svjetska pandemija, niti posljednja. Prije novog koronavirusa, kojeg znamo po imenu SARS-CoV-2, dva su druga koronavirusa također izazvala zabrinutost diljem svijeta zbog globalnog dosega i broja smrtnih slučajeva koje su prouzrokovali. Radi se o SARS-CoV (Severe acute respiratory syndrome) i MERS-Co-V (Middle East respiratory syndrome). Na sreću, SARS koji se pojavio 2002. se proširio na samo 26 zemalja, te je nestao 2003., a malo je poznato da je zaraza MERS koronavirusom i dalje prisutna na području Bliskog Istoka. Isto kao i Zika virus koji je prisutan u Južnoj Americi i Aziji, te virus Ebole, za koji su u posljednjih šest godina prijavljena dva izbijanja epidemije u Africi. Primjeri virusa koji su prisutni u našem okruženju su brojni, te ne čudi da su epidemiolozi i virolozi mogli ”predvidjeti” ovakav scenarij, te na isti upozoravali godinama. Sreća u nesreći je da danas imamo puno više znanja i odličnu tehnologiju, pa se trebamo pouzdati da će nam to uvelike ubrzati pronalazak adekvatnog rješenja.

Jako mlada našla si se pred jako velikim izazovom. Kakav je osjećaj?

Ova pandemija je zaista najveći profesionalni izazov u mojoj karijeri. Ne samo profesionalni, već i privatni, kao i većini ljudi. U New Yorku sam tek godinu dana i taj inicijalni period je ekstremno bitan; započinješ novi projekt od nule, moraš osmisliti eksperimente na što bolji način i pobrinuti se da funkcioniraju i tehnički, ali i tako da gradiš priču koja će te voditi prema nekom relevantnom otkriću. To je sad zapravo sve stalo. S obzirom na to da se bavim istraživanjem vezanom uz plućne bolesti, nastavila sam s projektom koji će imati u cilju razjasniti enigmu novog koronavirusa, ali to je ujedno velik izazov i ekstremna odgovornost. Svaki dan pokušavam biti u tijeku i čitati relevantnu znanstvenu literaturu kako bih što više teoretski znala o samom virusu, planiram eksperimente, diskutiram s kolegama preko Zooma. Trudim se biti što produktivnija s obzirom na cijelu situaciju i sretna sam jer osjećam da barem djelićem svoga rada mogu pridonijeti globalnoj borbi protiv ove pandemije.

Duboko udahnite i glavu gore, život će opet teći kao nekada. Opet ćemo putovati, kupati se u moru, gledati zalaske sunca, a možda i iz svega ovoga izađemo i puno obazriviji prema prirodi i jedni prema drugima.

Koje su vaše prognoze? Čeka li nas svjetlo na kraju tunela?

Cijeli svijet je trenutno „na čekanju“ i svima nam teško pada ova novonastala situacija jer je to nešto s čime se nikada nismo susreli. Nekoliko je mogućih scenarija budućnosti. Prvi i najbezbolniji je da virus ”nestane” rano ovog ljeta, unutar idućih mjesec dana. To bi mogli pospješiti društvenim distanciranjem. Drugi scenarij je da se virus nastavi širiti i tijekom ljetnih mjeseci, te perzistira do kraja ljeta pa da mjere prevencije budu znatno produljene, a treći scenarij bi mogao izgledati tako da ćemo biti primorani na suživot s virusom puno duži period, ako se recimo prestane širiti u ljeto i vrati na zimu. U svakom slučaju, ispred nas je najvjerojatnije još godinu dana borbe, jer će toliko trebati da se nađe djelotvorno cjepivo ili lijek. Osim što je ova pandemija kobna za fizičko zdravlje, vjerujem da će ostaviti velike posljedice i na mentalno zdravlje ljudi i to je nešto o čemu se treba više pričati. Svatko od nas će se nositi s problemom na drugačiji način. Savjetovala bih svima da se ne prepuštaju očaju i da pokušaju ovo vrijeme utrošiti na koristan način. Popijte kavu s nekim preko Skypea, pročitajte knjigu ili samo odmarajte u tišini kako bi si posložili misli. Sve će ovo proći. Uzdajte se u brojne znanstvenike i farmaceutske kompanije koji marljivo rade na razvoju cjepiva i testiraju brojne lijekove koji su već poznati u borbi protiv virusnih zaraza kako bi se prenamijenili u borbi protiv koronavirusa, a do tada odrađujte svoj dio posla, jer zaista možete spasiti svijet iz udobnosti svog doma u pidžami. Duboko udahnite i glavu gore, život će opet teći kao nekada. Opet ćemo putovati, kupati se u moru, gledati zalaske sunca, a možda i iz svega ovoga izađemo i puno obazriviji prema prirodi i jedni prema drugima.

Kako će po tvom mišljenju izgledati, usudit ću se reći – nova budućnost?

Sve ovisi koji od tri scenarija će se obistiniti, ali nije mi teško zamisliti da će nova budućnost generalno biti puno modernija. Očekujem više beskontaktnih sučelja i interakcija kako bi se limitirao fizički kontakt s drugim ljudima i površinama koji bi mogli biti prijenosnici virusa. Digitalna infrastruktura će vjerojatno biti jača nego ikada. Već sad smo uvidjeli da se sastanci mogu odvijati preko videopoziva i da nije potrebno putovati na drugi kraj svijeta kako bi se ”našli” s poslovnim partnerom. Odlaske u teretanu su zamijenile online vježbe, ispiti i kolokviji se polažu online, možete čak učiti svirati klavir gledajući videosnimku ili virtualno prošetati nekim od svjetskih muzeja. Većina trgovina je uvela opciju kupovine putem interneta, a bolnice uvode telemedicinu i robote. Toliko toga se zapravo već promijenilo i prilagodilo, te je ova situacija uvelike utjecala da razvijemo nova i inovativna rješenja kako bi život svih nas kao društvenih bića tekao koliko toliko neometano.

Čemu se ti osobno nadaš i koliko ćemo se po tvom mišljenju promijeniti kao ljudi?

Optimistično se nadam da ćemo svijet početi gledati nekim drugim očima. Možda individualne probleme počnemo gledati kao zajedničke, a na društvo kao nešto više od samo puke mase ljudi koji su u svakodnevnoj kompeticiji jedni s drugima. Nadam se da ćemo razviti veću empatiju jedni prema drugima, a ako nas je ovo ičemu naučilo onda je to da smo puno manji i ranjiviji nego što to nekada mislimo. Iskreno se nadam da će svatko od nas obaviti jedan dug i dobar informativni razgovor sa samim sobom. Moramo se zapitati koliko zapravo svatko od nas utječe na sve ono što se trenutno događa u svijetu. Jesmo li svojim djelima pospješili ovakav katastrofalan scenarij?

Zašto znanost? Što te u toj profesiji najviše intrigira?

Znanost zato što utječe na apsolutno svaki aspekt naših života i jer u cilju ima dobrobit cijelog čovječanstva. Kad se baviš znanošću, jako je bitno zadržati tu neku djetinju radoznalost, ljubav prema rješavanju zagonetki i strahopoštovanje prema prirodi koja nas okružuje. Biti znanstvenik je stresno, ali je adrenalin nevjerojatan. Prekrasno je uzbuđenje koje dolazi iz razumijevanja nečega. Još je nevjerojatniji osjećaj da ste prva osoba na svijetu koja je nešto smislila ili otkrila. Privilegirani ste jedino onda kada postavljate pitanje na pravi način, a vraća vam se smisleni odgovor. Vaše otkriće je dio male slagalice, koja onda postaje sve veća i veća, dok na kraju ne dobijete cijelu sliku. Ta veća slika je vaš trijumf, vi ste dešifrirali problem prije nego što je to bilo tko drugi učinio i osjećaj je fenomenalan. Biologiju sam odabrala jer je to fundamentalna znanost u punom smislu riječi. Proučavanje biologije je za mene oduvijek bilo fascinantno jer nas povezuje sa svijetom u kojem živimo i podsjeća nas na našu međusobnu povezanost sa svim ostalim životnim oblicima. Razvija svijest o značaju jedinstvene faune i flore u različitim ekosustavima. Pruža mogućnost upoznavanja procesa koji se odvijaju u svim živim bićima. Osim toga, proučavajući biologiju, postajemo sposobni donositi informiranije odluke o vlastitom zdravlju i o važnim biološkim pitanjima, poput genetski modificiranih kultura ili uporabe antibiotika, te doprinosimo medicinskom i biotehnološkom napretku. Priroda je sve oko nas, ispod nas i iznad nas, to ne smijemo nikada smetnuti s uma.

Kakva je Ivana izvan znanosti?

Ivana izvan znanosti je miran, obiteljski tip osobe. Većinu slobodnog vremena provodim sa suprugom i na telefonu s obitelji i prijateljima koji su u Hrvatskoj i drugim dijelovima svijeta. Jako mi je bitno da sam involvirana u njihove živote, bez obzira na udaljenost. Društvena sam i volim poslije posla otići s kolegama na piće, pogledati neku dobru predstavu ili u kino. Volim čitati i gledati dokumentarce o prirodi. Volim kuhati. Volim online shopping. Najviše od svega volim putovati.

Kako izgleda ili bolje reći kako je izgledao život u gradu koji nikad ne spava? Jesi li ikad požalila što si napustila rodno mjesto?

U normalnim vremenima New York je zaista grad koji nikada ne spava. Ovdje nikada ne može biti dosadno. Tipičan dan započinje vrlo rano i veća je vjerojatnost da će vas probuditi buka s ulice nego budilica. Coffee to go je prva postaja, a onda slijedi trčanje na metro i odlazak na posao. U New Yorku se sve vrti oko novca i biznisa, te se najveći dio dana i provodi radeći. Radni dan završava između 18-20 sati, pa tek nakon toga na red dolazi opuštanje. Nevjerojatan je naboj energije koji prati ovaj grad, pa ne čudi da su restorani i barovi puni i tijekom tjedna. Većina teretana je otvorena od 0-24, kao i trgovine namirnicama i ljekarne. San je ovdje zaista overrated i ako želiš uspjeti, ne možeš spavati osam sati dnevno. Vikendi su mirniji jer ima manje ljudi koji inače dolaze na Manhattan zbog posla, ljudi uglavnom posjećuju Central Park, neki od muzeja ili pak biraju male izlete izvan grada kako bi skupili energiju za novi, naporni radni tjedan. Zasigurno da je ritam grada brži od onoga u manjim sredinama, ali upravo je to ono što me privuklo životu u New Yorku. U posljednjih, skoro, 10 godina sam promijenila nekoliko gradova i svaki me od njih oblikovao, ali i ono najvažnije, donio u moj život predivna prijateljstva i još ljepše uspomene. U New York sam se zaljubila na prvi pogled kad sam ga turistički posjetila prije četiri godine i nisam pogriješila. Ako se jednog dana i vratim u Europu, ovaj period će mi ostati u najljepšem sjećanju.

Što ti najviše nedostaje, osim naravno obitelji i prijatelja?

Osim obitelji i prijatelja, definitivno šetnja s mojim malim psićem i mamina kuhinja, te naša hrana općenito. Dobar frizer. Nedostaju mi neki rituali tipični za nas Hrvate, kao što je dugo ispijanje kave vikendom i opušteniji način života. Kulturalne razlike su također ogromne, pa mi općenito nedostaju opuštenost i toplina naših ljudi.

Koje su tvoje najveće strasti?

Moja najveća strast su definitivno putovanja. Ako mogu spojiti nekoliko slobodnih dana onda biram putovanja. Kada putujem, uvijek proučavam destinaciju do najsitnijih detalja. Volim znati kakva je povijest zemlje i grada, kako ljudi žive, kakvi su običaji i koja se tradicionalna jela preporučuju. Putovanje te možda osiromaši u financijskom smislu, ali te obogati utoliko da upoznavanjem novih ljudi, običaja i načina življenja zapravo, upoznaješ i otkrivaš samog sebe.

Možda zvuči kao klišej, ali ljepota zaista nije samo vanjština, već i ono što dolazi iznutra, pa je možda ne treba tražiti samo očima.

Što za tebe predstavlja moda, ljepota? Jesi li po tom pitanju ‘pravo žensko’?

Za mene je moda pričanje vlastite priče kroz odjeću. Nešto kao tetovaža koju možeš skinuti na kraju dana. U dvadesetima sam zaista uživala u modi kao ‘pravo žensko’, s uzbuđenjem sam pratila blogove koji su preteča Instagrama, listala modne časopise i uživala u višesatnom shoppingu. Sad odjeću naručujem uglavnom online, biram udobnost ispred estetike, te pokušavam smisleno kupovati komade koji će biti spojivi s ostatkom ormara i nosivi dulji period, za razliku od impulzivne kupnje nečega što je trend. Pratim modu, ali u svom ormaru imam i komade koji su stari doslovno 20 godina. Svako desetljeće postavlja neka nova modna pravila i opisuje nove ideale ljepote, to je industrija koja vjerojatno evoluira najvećom brzinom. Možda zvuči kao klišej, ali ljepota zaista nije samo vanjština, već i ono što dolazi iznutra, pa je možda ne treba tražiti samo očima.

Što čitaš, slušaš, gledaš?

Zanimljivo je da sam prvotno namjeravala studirati hrvatski jezik i književnost, pa se ta ljubav prema knjigama zadržala i dan danas. Moram priznati da mi je trenutno na noćnom ormariću najviše znanstvena literatura, ali obožavam old school knjige kao što su Tolstojeva „Ana Karenjina”, „Zločin i kazna” ili „Rat i mir”. Njih sam pročitala bezbroj puta i uvijek im se rado vraćam. Volim suvremeno pero Khaleda Hosseinija, G.G. Marqueza, Zadie Smith, Haruki Murakamija. Poezija Vesne Parun je nešto najljepše što sam ikada pročitala, a njena najdraža pjesma mi je „Kasni sjaj”. Volim i Mešu Selimovića. Najviše slušam soul i rhythm & blues, neki od favorita su mi Sade, Erykah Badu, Aretha Franklin i Barry White. U zadnje vrijeme gledam sve na Netflixu. Zadnje što sam pogledala je serija „After Life” koju je režirao Ricky Gervais, volim njegov humor.

Kad pogledaš u budućnost, što vidiš?

U bližoj budućnosti sam i dalje u labosu u New Yorku, a nakon toga bih voljela raditi u nekoj biotech kompaniji ili čak pokrenuti vlastitu, kako bih kombinirala stečeno znanje i tehnologiju na jedan vrlo primjenjiv i za ljude koristan način. Ne vežem sve uspjehe uz one poslovne, dapače, najveća radost su mi zdravlje i sreća moje obitelji i prijatelja, a najveći san mi je ostvariti se kao majka.