AirPods generacija – gospodari informacija, izvođača, žanrova i pjesama

Vjekoslav Šago je novinar, strastveni konzument pop kulture i sakupljač gramofonskih ploča. Završio je Fakultet političkih znanosti, stalno piše i kreira, a dio svog dana posvećuje radu u ljudskim resursima. Rođen je u Splitu, ali voli i živi Zagreb.

Godina je 2020., proizvodnja glazbe i popratnih sadržaja liberalizirala se i poljuljala ustaljene tradicionalne forme poput izdavanja albuma i njegove promocije, a konzumacija i prepoznatljivost umjetnika povećani su streaming platformama. Spotify ili Deezer kao da su preuzeli ulogu nekog dijela mozga, svakodnevno donoseći gomilu nove glazbe, koju vrlo brzo afirmiramo i jednakom brzinom odbacimo, ako, kako bi Marie Kondo rekla, ne isijavaju više taj “Spark Joy” osjećaj.

Streaming platforme brzo su pripojene maloj tvornici formiranja osobnog identiteta; a trag koji na njima ostavljamo, ponekad lakše rezimira naše slušateljske navike nego mi sami. Nova pravila igre rezultirala su glazbenim diverzitetom, notama čije poruke više nisu suptilne, i fenomenom koji je učinio glazbeni mainstream diktatorom estetike i životnih stilova poput glasnog veganstva.

Formiranje vlastitog identiteta ili čak supkulturnih skupina, vezujem uz pojavu prvog Sonyjevog Walkmana prije 40 godina, spravice koja je postala zaštitni znak čitave generacije, svojevrsna izolacija u vlastiti svijet odabirom glazbenih žanrova ili izvođača, koji su time isključili sve ono nebitno iz realiteta. Walkman revolucija simbolizirala je izbor, a bila je jedinstvena pa je do danas detaljno izučavana u akademskoj zajednici. Situacija je danas fundamentalno drukčija, ukus publike rafiniraniji, a žanrovi se nadograđuju hibridnim formama. Mainstream Rihanna bježi od svog prepoznatljivog zvuka, Beyonce i Jay-Z nisu umjetnici, nego moguli koji vlastitu kreativnost dokazuju konstruiranjem afroameričkog narativa, suprotstavljajući ga ambijentu Louvrea, gdje snimaju spot. Kanye West dijapazon vlastitog zvuka, nadograđuje druženjem s Annom Wintour, ocrtava svoje psihičko posrnuće kratkim albumom “Ye”, dok na posljednjem “Jesus is King”, svoju umjetnost nadograđuje estetiziranim, misnim obredima na koje poziva svoje fanove.

Situacija je danas fundamentalno drukčija, ukus publike rafiniraniji, a žanrovi se nadograđuju hibridnim formama

Situacija je trenutno toliko drukčija, da se prosječna pjesma samo kao TikTok pozadina izdvoji iz mase i pozicionira na čelno mjesto Billboard ljestvice, poput “Say So” od Doje Cat. Glazbeni mainstream okrutno je polje nadmetanja, a neki novi klinci rođeni su kad je Walkman generacija svoje spravice odavno poslala na smetlište povijesti.

Generacija Z u džepu ima nešto manje i moćnije – bežične slušalice. To je nova, AirPods generacija.
Oni izbjegavaju žanrovsko grupiranje i proaktivno konzumiraju glazbu. AirPods generacija odrasla je na društvenim mrežama, streaming platformama i žudi za tehnološkim promjenama, kojima manipuliraju u svrhu ostvarivanja vlastitog identiteta i uzimanja onog najboljeg od budućnosti. Oni su refleksija kapitalističkog izbora, atomizirani pojedinci kojima su bežične slušalice postale dio njihove anatomije. Oni su hipersvjesna publika čija je filozofija što više za što manje vremena, instant gratifikacija i osjećaj vječne mladosti. Glazba koju konzumiraju temelj je njihove ekspresije jer se razmjena ideja događa brzo, dok se estetske forme instantno prihvaćaju, ali i mijenjaju po potrebi.
AirPods generacija se ne kategorizira, ona banalizira pitanje “Što slušaš?”, na koje je grunge generacija prilično brzo odgovarala. Glazbena fluidnost odraz je njihovih kompleksnih životnih potreba i stanja, mainstream prihvaćaju kao i alternativno, a upoznati su s pop, rock, trap kao i hip hop kanonima. Njihove bežične slušalice ne predstavljaju samo tehnološki produžetak, one manifestiraju stav. Stav koji kazuje da su gospodari informacija, izvođača, žanrova i pjesama.

Generacija Z je hipersvjesna publika čija je filozofija što više za što manje vremena, instant gratifikacija i osjećaj vječne mladosti

AirPods kao koncept i patent dolazi od američkog giganta Applea, koji je afirmirao sve ono što je u glazbi ranih 2000-ih postigao s iPodom. To su zapravo bežične Bluetooth slušalice. Paradoksalno, predstavljaju intimnost u pokretu, koliko i poveznicu s vanjskim svijetom, jer preko njih komuniciramo, ali su napravljene tako da slušaju potrebe osobe koja ih nosi; prekidaju glazbu kada ih se skine, dotok informacija, a naglašavaju pozadinske zvukove te nas time lakše orijentiraju u prostoru. Te slušalice su vidljive na ulici, javnom prijevozu, zračnim lukama ili uredima. Koriste ih i milenijalci, ali im je simbolično značenje dala generacija Z, koju i nazivam AirPods generacijom. Popularnost im dokazuje projekcija, koja govori da će samo Apple do kraja 2020. prodati preko 110 milijuna kopija. Artefakt su koji slavi pop kulturu, gotovo jednako koliko pop kultura i glazba slave njih.

Kao milenijalac ne propuštam nijednu tehnološku promjenu, koliko god ih ponekad teško prihvatim. Nakon mjeseci pregovaranja i opovrgavanja, bežične slušalice našle su se i u mom džepu. Smatrao sam ih infantilnim, držao sam se pametnijim od takve gluposti, ali na kraju su me uvjerile u suprotno. Prigrlivši ih, prigrlio sam svoju glazbu, društvene mreže, gomilu informacija koju mogu koristiti ili prekinuti kad god želim. Prigrlio sam taj novi osjećaj jednostavne intime, bez njih osjećam onaj notorni FOMO (Fear of Missing Out). One mi nude zonu komfora, mogućnost da od jazza pređeš na Gabi Novak u jednoj sekundi, pregovaraš sa sobom, manipuliraš sadržajem, osjećaš se kraljevski. Streaming, koji je pozadina cijele glazbene revolucije, za nekoga tko glazbu pušta s vinila, predstavljao je kraj svijeta kakvog poznajem. Međutim, budućnost ispred mene nudila je izbor naspram ograničenja. Moj glazbeni flow najednom je kompleksan i konfuzan istovremeno, djeluje kao odraz ukusa, spoj je trenutka i svih mojih raspoloženja. Ako je nekad i lošiji, za to ipak okrivim algoritam, koji od mene ipak čini malenog robota.

Kasna je večer i šetam post-epidemijskim Zagrebom, bole me noge, taman dolazim pred zagrebački HNK. Skidam svoje slušalice i vraćam ih u džep. Prilazim prijateljici koja u ruci ima Bluetooth zvučnik, s koje trešti različita glazba; jedan žanr u sekundi ustupa mjesto drugome. U jednom trenutku nalazim se u onom melting potu identiteta i glazbenih žanrova – čuju se tehno, dub, pop, punk i turbofolk. U svojim prijateljima, ali i nepoznatim licima prepoznajem generaciju o kojoj pišem ovaj tekst, primjećujem neopterećenost i slobodu koja mi je tijekom karantene najviše nedostajala. Energija ljudi nema ujednačenost, razgovoru fali jasna forma, kakofonija ne prestaje otkako sam se instalirao u toj gomili i sve je to preslika onoga što ja, a i ljudi oko mene imaju na svojim telefonima. Samo se sada to događa uživo. Tad mi je, po prvi puta, postalo jasno kako AirPods generacija nije apstraktna i da je nuspojava pop kulture s kojom sam krenuo, življa nego ikad.